Mustafa Busuladžić: Predavanje održano prilikom El-Hidajinog mevluda, mart 1940. godine

El-Hidaje, Broj 12, God. III (mart 1940) Mustafa Busuladžić: Predavanje održano prilikom El-Hidajinog mevluda Drage kolege Poznato vam je još iz prvih dana školovanja, da su učenjaci izveli podjelu ljudske historije na tri razdoblja: stari, srednji i novi vijek. Dugi period čovječanskog razvića od prvih pisanih spomenika koji bez sumnje predstavljaju kulturno djetinjstvo ljudstva, pa sve do velike seobe naroda ili propasti zapadno-rimskog carstva, naziva se stari vijek, od kada počinje hiljadugodišnji srednji vijek da se završi osvajanjem Carigrada 1453. god. ili otkrićem Amerike 1492. god. Općenito se drži da od tada nastaje novi vijek koji prolazi u znaku neslućenih čovjekovih uspjeha i pobjeda na svim područjima života, počevši od čiste filozofije i prirodnih nauka pa sve do ogromnih napredaka u tehnici i industriji. Međutim, ako dublje prodremo u bit historijskog razvoja i sa filozofsko-historijske visine sagledamo uzroke povjesnog zbivanja, doći ćemo do zaključka da je u VII stoljeću nastala najsudbonosnija prekretnica u dohovno-moralnoj i kulturno-socijalnoj evoluciji čovječanstva, kada je jedan nepismen čovjek u pustinji i među apsolutno zaostalim beduinima počeo razvijati jednu novu nauku o ispravnom poimanju Božijeg jedinstva, kada je uzdignut ljudski razum i sloboda savjesti, priznata čovjekova ličnost i dostojanstvo, kada je slobodnoj ljudskoj misli i umovanju data najveća koncesija, kada su ibadet, rad i znanje proglašeni za najveće svetinje, ukratko kada su nova moralno-socijalna i demokratska shvatanja ujedinila u jednu zajednicu zakrvavljene narode tri kontinenta. Taj događaj je veza za slavljenika našega dana, Božijeg poslanika Muhameda koji je za 23 godine poslaničkog djelovanja oplodio misao miliona ljudi i začeo ogromnu svjetsku socijalnu, kulturnu i moralnu revoluciju koja je još i danas daleko od svog potpunog ispunjenja. I zaista budući historičari kad budu pravili podjelu historije, pojavu islama će označiti kao najsudbonosniji događaj, a u udžbenicima historije biće napisano da novi vijek slobodne misli, demokratskih i slobodarskih ideala, priznanja čovjekove ličnosti i ljudskog dostojanstva počinje pojavom i širenjem Islama. I kada mi ovo konstatiramo svjesni smo da ne otkrivamo neku do sada nepoznatu istinu, nego tek na istu upozoravamo i tvrdimo da će je prije ili kasnije priznati svi ljudi, ako budu slijedili glas razuma, logike i savjesti. U haosu moralno društvenog života kada moral u svijetu, a naročito u Evropi, kako veli jedan kulturni historičar, nije bio primitivni moral kakva hotentotskog naselja već moral svinjca, tiho je Muhamed a.s. započeo svoj poslanički poziv za moralnu i duhovnu obnovu čovječanstva. Propovijedan od Božijeg Poslanika Muhameda čisti monoteizam tj vjera u jednog jedinog Boga kao reakcija hiljadugodišnjem kultu idola pred kojima je ničice padala cijela Arabija bio je početak te velike svjetske revolucije. Odmah u početku prema Muhamedu a.s. i malom broju muslimana, među kojima je bilo najviše mlađih ljudi - sučelice se našla na oko nesalomljiva opozicija, cijela neznabožačka Arabija predvođena mekanskim prvacima. Kurejševići i ostali arapski velmoži nisu nikada mogli ni pomisliti, da će se jednoga dana poljuljati temelji dotrajalog poretka u kome su zidali slavu i moć nad žrtvama obespravljenih robova. Trebalo je samo nekoliko godina ustrajnoga rada i nadljudske energije da se situacija potpuno izmijeni u korist islama. Tada su, nekad najogorčeniji protivnici nove vjere kao što su Omer, Hamza, Halid b. Velud i mnogi drugi, postali njezini najveći pobornici. Doista duhovni preobražaj nekadašnjih protivnika nove vjere, sada vatrenih muslimana pruža nesravnjive stranice vjerske psihologije kojima u historiji nema slična primjera. Dugo bi nas odvelo kada bi i u najkraćim potezima opisali sve one mučne i teške puteve kroz koje se neustrašivo probijala prva Islamska zajednica slijedeći svoga Pejgambera. Samo ustrajnim radom i nesalomljivom voljom za kratko vrijeme izvedena su čudesa; dojučerašnji razbojnik i moralni divljak Arabije koji je zakopavao živu žensku djecu i koji nije poznavao nikakvih vrijednosti, preko noći postaje čovjek i nosilac najpoštenijeg socijalnog poretka. Preobraziti onog u svakom pogledu zaostalog beduina u najdubljim dubinama duše, izmijeniti njegovu psihu, karakter i mentalitet, stvoriti kod svojih sljedbenika ono neizmjerno oduševljenje za vjeru i punu slobodu savjesti, bez sumnje nije uspjelo ni jednoj revoluciji prije ni poslije islama. Držimo da smo mnogo rekli o oduševljenju i zanosu prvih muslimana ako navedemo riječi prvaka Ensarija Sa’d b. Muaza, koje je uči bitke na Bedru izrekao Božjem Poslaniku: “Mi smo te vjerovali i posvjedočili da je živa istina ono što si nam donio. Mi smo dali našu riječ da ćemo te slijediti i pokoravati se. Idi s nama kuda hoćeš, mi ćemo s tobom. Tako mi Boga kada bi ti zagazio u more, i mi bismo s tobom zagazili i nijedan od nas ne bi izostao. Mi smo u ratu strpljivi, a u boju stalni. Kreni s nama s blasgoslovom Božjim.” A sada nam se nužno nameće pitanje koja je to sila što je jednako privlačila i u isto doba zanosila srce i razum prosječnog beduina kao i najdubokoumnijeg filozofa, proletarijat pustinje sa mekanskom aristokracijom. To je bez sumnje bila jednostavna i na logici i na zdravom razumu zasnovana nauka Kur’ana koja je razvijajući ispravnu predodžbu o Bogu kao našem cilju, prolgasila jedinstvo i jednakost ljudskog roda, univerzalno bratstvo svih naroda. Kur’an je oslobodio čovjeka okova nerazumnog dogmatizma i obratio se aktivnoj strani našeg duha, čistom umu i razumu. Neosnovane su tvrdnje protivnika da je islam ukočeni sustav nerazumnih dogmi, spoljne formalnosti, vjera slijepog fatalizma. Baš islam je vas u sadržini, dinamizmu, aktivnosti, stvaralaštvu, prosvjetu, progresu. Tu leži njegova vječna snaga. U islamskoj nauci nauka i prosvjeta, rad i borbenost stoje u nerazdruživoj vezi. Junaci uma i pera izjednačeni su borcima izginulim u borbi za islam. “Na sudnjem danu mjeriće se tinta učenjaka sa krvlju boraca izginulih u borbi za islam.” U novom poretku koga je islam stvorio dojučerašnji beznačajni pustinjak i rob, ako je posjedovao moralne i umne odlike, bio je izjednačen sa halifom i plemićem. Mladi Usame je iz Medine predvodio vojsku u Siriju u kojoj su kao obični vojnici bili mnogi uvaženi drugovi Božjeg Poslanika. Bilal po porijeklu Abesinac, bio je prvi muezin, a mnogi dotle nezapaženi robovi, jer su posjedovali vrline srca, uma i karaktera bili su izjednačeni sa aristokratama. Islam nije poznavao razliku između slobodna građanina i roba, beskućnika i halife. Kada je neka žena odličnog roda iz plemena Mahzum izvršila krađu, Kurejševići preko Usame zamole Božjeg Poslanika da joj oprosti dosuđenu kaznu, našto Muhamed a.s. odgovori Usami: “Valjda ćeš ti da zagovaraš poništenje dosuđene i od Boga propisane kazne. Ljudi! Zaista su propali oni prije vas, jer su bili nepravedni pri izricanju kazni. Kada bi plemić izvršio krađu, ne bi ga kaznili, a kada bi siromah to isto učinio, bio bi propisno kažnjen. Kunem se Bogom, kada bi Fatima kćer Muhamedova izvršila krađu, Muhamed bi i njoj otsjekao ruku.” Zahvaljujući blagotvornom uticaju islamskog učenja bila je zagarantovana sloboda ljudske savjesti i objektivne javne kritike u tolikoj mjeri, da bi na tom pozavidio i XX vijek, naročito evropski kultur-tregeri koji na sve strane trube o slobodarskim, demokratskim i socijalnim idealima. Oni se na zapadu još nikada nisu ostvarili. Kao najbolji dokaz tih sloboda pruža nam primjer H. Omer koji je kao halifa u Medini jednom prilikom rekao: “Ko vidi da sam skrenuo s prave linije, neka me ispravi i opomene.” Izazvan halifinim riječima jedan obični građanin ustaje i usred džamije u lice odgovara Velikom Omeru: “Kada bi mi zapazili da si skrenuo s prave linije, mi bi te ispravili našim mačevima.” našto halifa odgovori: “Hvala Bogu kada je ovoj zajednici dao takvih koji bi svojim mačem ispravili greške Omerove.” S gornjim nadasve socijalnim i demokratskim učenjima islam je počeo osvajati svijet, rušiti sve ono što je dotrajalo i nazadno, izgrađivati novog čovjeka, društvo, poredak. Nadahnuti principima bratstva i solidarnosti prvi muslimani u duhu Kur’anskih riječi: “Muslimani su samo oni koji vjeruju u Boga i njegova poslanika, a zatim ne sumnjaju i bore se sa svojim imetcima i životima na Božjem putu. To su oni iskreni” - nakon završenih vojna baciše se na sve grane ljudske djelatnosti i za kratko vrijeme učiniše čudesa i zapanjujuća djela počevši od filozofskih i pravnih sistema pa sve do kultiviranih zemalja i džinovskih gradova. Islamska kultura u bagdadskom hilafetu i Španiji ustvari je most između propale grčko-rimske i današnje evropske kulture. Gospodstvo i vjekovni prestiž muslimana u nauci i folozofiji, trgovini i prometu rezultat su toga zajedničkog rada i nastojanja. Gdje god se islam širio, uvijek je donosio najpošteniji demokratski, socijalni i politički poredak, svugdje je za sobom ostavio neizbrisive tragove kulture i progresa. To je bilo onda kada su jednako prosječni i siromašni ljudi, kao i filozofi i vladari kod sebe razvijali moralne i umne kvalitete. Samo u tim vremenima španski halifa Abduragman I mogao je ostaviti slijedeću moralno-etički produbljenu oporuku svome sinu Hišamu: “Moj sine, znaj da vlast pripada jedino Bogu, koji je daje kome hoće, a oduzima od koga hoće. Budi zahvalan Bogu što nam je poklonio vlast nad Španijom. Preporučujem ti bogobojaznost i pokornost Bogu. Čini dobro svim ljudima uopće, naročito svojim podanicima čiju je sudbinu Bog tebi povjerio. Budi pravičan u suđenju i presuđivanju jednako prema siromasima i bogatašima. Povjeravaj državne stvari i zvanja samo onim ljudima u čiju si mudrost, sposobnost i poštenje duboko uvjeren. Postupaj sa vojnicima strogo i blago u isto doba, da oni budu branioci države, a ne oruđe u rukama uzurpatora i nepravednih sudija. Osobita je tvoja dužnost i briga da uzimaš u zaštitu zemljoradnike da pridobiješ njihovu naklonost, jer su oni izvor našeg života i naših prihoda. Nastoj da dobiješ simpatije svojih podanika, da ih voliš, pa da i oni tebe vole.” Ove značajne riječi Abdurahmana I govore nam o velikoj moralnoj visini tadašnjih muslimana. Oni su uistinu napredovali, gradili, osvajali i stvarali sve dotle dok je njihov život prožimao duh vjere u jednoga Boga, duh islamskog morala, solidarnosti, težnja za izgrađivanjem viših životnih vrijednosti, kada je savijest svakog pojedinca progovarala da opći interesi društva moraju biti iznad svega. Kada je nestalo svega toga, počeli su se javljati prvi simptomi oboljevanja na ogromnom organizmu islamske zajednice. Kako li nam danas izgleda žalosna i tužna sudbina španjolskih muslimana koji nakon stoljetnog mirnog i naprednog života udariše pogibeljnim putevima unutarnjih razmirica, međusobne mržnje i krvavih obračunavanja! Mržnja, zavidnost, nesloga, borba za vlasti i bogaćenjem, kao posljedica moralnog raspadanja rastočili su duhovno jedinstvo najveće islamske zajednice u Evropi. U sumraku svoje historije pojedini islamsko-španski vladari u borbi protiv vladara-protivnika, također muslimana dozivali su u pomoć kršćanske kraljeve Aragona i Kastiliaje. Dakle, međusobni rivalitet, partizantsvo, unutarnji građanski ratovi i opadanje moralnih virjednosti, ubrzali su propadanje i uništenje najveće islamske države na Zapadu i velike kulture usred ogromnih materijalnih napredaka. Zaista poučna lekcija za buduće generacije islama! To su bili prvi znaci propadanja islamskih naroda i tada se u islamskom svijetu počela odgiravati sudbonosna drama da se u naše dane pretvori u strašnu tragediju isprepletenu bolovima, stradanjima, poniženjima. Dakle, muslimani su se izmijenili u svojim dušama, te je posve prirodno da je slika duhovnih i socijalnih prilika u islamskim zemljama dobila sasvim drugi izgled. Smiješno bi bilo nadati se Božjoj pomoći zato što smo samo po imenu muslimani a svojim životnim djelima potpuna negacija svega islamskog. Bilo bi to u opreci sa božanskom pravdom, jer Kur’an izričito veli: “Bog neće promijeniti stanje jednog naroda sve dotle dok se taj narod ne promijeni u svojim dušama.” To je neumoljiv zakon historijske dinamike. Islam je pored svoje zlatne prošlosti imao kritičnih i teških dana; provala Mongola, slom bagdadskog hilafeta, križarski ratovi, inkvizicija na Zapadu, progon muslimana iz Španije, Sicilije, Mađarske kao i mnogih drugih zemalja, pad Granade, rasulo ogromne islamske države, kasniji vjerski ratovi koji su se u Evropi vodili u znaku krsta protiv polumjeseci predstavljali su strahovite udarce islamu i islamskoj kulturi. Ali nam se čini da se sve nesreće i stradanja prošlosti ni izdaleka ne mogu porediti sa suvremenom tragedijom islamskih naroda, sa tragedijom stotina miliona muslimana koji su većinom ustvari obespravljeno i zgaženo roblje lišeno najosnovnijih čovječanskih prava na čijim lješinama Evropa ziđe svoju moć i veličinu. Ako isporedimo islamsku prošlost sa našom bijednom sadašnjicom, onda je zaista čemerna stvarnost u cijelom islamskom svijetu prava ironija naprednih i slobodarskih islamskih učenja o moralu i etici, nauci i prosvjeti, pregalaštvu i radu, razvijenoj moralnoj i društvenoj svijesti. Naša životna djela i postupci u mnogo slučajeva nemaju ništa zajedničkog sa islamom. Kako se može dovesti u vezu mržnja, zavidnost, licemjernost, lijenost, nerad, sebičnost, špekulavija, kukavičluk, neprosvijećenost i mnogi drugi poroci kao izraziti znaci moralnog oboljenja savremenog islamskog društva, kako se to može dovesti u vezu sa Kur’anskim učenjima o ljubavi i bratstvu, istinitosti i plemenitosti, veledušju i čednosti, radu i prosvjeti, žrtvama i borbenosti. Razne krize, od duhovnih pa do ekonomskih, kroz koje danas prolazi suvremeno ljudstvo pa i islamski narodi, posljedice su moralnog sloma u duši modernog čovjeka. Baš u tom slomu moralno-etičkih vrijednosti leži bit i smisao velike čovječanske krize, tu je pozadina suvremenog, krvavog trijumfa zapadne civilizacije koja zahvaljujući vlastitim grijesima propada u znaku najbezobzirnijeg i najnemoralnijeg materijalizma što ga je ikada historija svijeta zabilježila. Nije li imao pravo francuski moralist Ello kada je pregledajući pretposljednju Parisku izložbu uskliknuo: “Zar nije vrijeme da se pojavi novi Atila!” Historijska je činjenica da su narodi gradili svoju veličinu i kulturu na moralnim principima i tada su bili najnapredniji, propadali su kada su bili materijalno najjači a moralno-etički najslabiji. Ne budu li današnji muslimani svjesni ove historijske istine, onda je njihova budućnost katastrofalna. Koliko smo se mi izmijenili u svom islamskom životu samo kroz posljednja tri decenija o tome nije potrebno govoriti. Možda nijedna generacija nije bila dalje od propisa islama kao naša. To je bolna činjenica koja mora duboko da zabrinjava svakog onoga koji islamski misli i osjeća. Mi smo ekonomski potpuno uništeni, prosvjetno-kulturno zaostali, i ako uništimo posljednju poziciju našeg opstanka, islamsko poštenje i obraz, onda je budućnost muslimana u ovim krajevima crna. Da Ii će današnji muslimani dozvoliti da budu grobari vlastite budućnosti, da li ćemo dozvoliti da se nad našim grobovima prospu kletve i optužbe budućlh pokoljenja zato što nismo vodili ozbiljnu brigu o našem opstanku, o vjersko-prosvjetnom i ekonomskom podizanju? Današnji muslimani stoje pred sudbonosnom odlukom: ili da u ime snobizma i modernih mahnitanja zabacujući propise vjere i dalje srljaju u pogibelj ili će se na vrijeme osvijestiti i težiti za stvaranjem viših vrijednosti, podizati misao za rad i uzajamnost a odbaciti kult nerada i ljenčarenja. Zato je danas više nego ikada potrebno raditi na vjersko-etičkom izgrađivanju Iičnosti. To treba da bude zadatak naših generacija. Samo onda kada se izgradi čovjek na nakovnju islamskog svečovječanskog morala, ostvariće se pravedniji i pošteniji društveni poredak i rodiće se novi svijet bolji od našeg današnjeg. Duhovno moralna obnova čovječanstva ostvariće se kroz islam. Zato neka se muslimani striktno pridržavaju propisa vjere! U radu za islamsku obnovu treba da zauzme naročitu ulogu muslimanska omladina, uzdanica i nada naša. Omladina je u svim vremenima imala težak zadatak. Ona je najopozvanija da bude graditelj novog i naprednog života. Zato je baš Muhamed a. s. naročito naglasio ulogu omladine i značaj njezina odgajanja. Među prvim muslimanima bilo je najviše mlađih ljudi omladinaca koji su se smatrali najsretnijim kada su živili i umirali za ideju islama. Uloga nas omladinaca je časna i teška. Mi trebamo da buderno preporoditelji svoje zajednice, a što je najglavnije da sačuvamo baklju islama u ovim krajevima i prenosimo je s generacije na generaciju. Da bi se odužili i pred Bogom i pred historijom i da bi se odužili zajednici koja nas je rodila, podigla, odgojila i školovala, naša je sveta dužnost da nakon školovanja stavimo svoje moralne i umne snage u službu svog naroda. Radeći nesebično za opću stvar mi ćemo uvijek naići na razumijevanje kod starijih te smo kao kulturni muslimani dužni da se koristimo njihovim iskustvom, prije svega da svoje starije poštujemo. Ali isto tako potrebno je da učimo i radimo, da se što više i bolje izgradujemo, da bi svojim obrazovanjem mogli dublje prodrijeti u društvene probleme i svojim pogledom obuhvatiti veći kompleks pitanja koja zasijecaju u naš život. Nauka treba da nas oplemeni i podiže višem duhovnom životu, da nas u skrajnjoj liniji vodi spoznaji onog Apsolutnog, Neograničenog Boga. Tako ćemo izvršiti zadatak ovozemnog postojanja. U tome i leži smisao života. Kad ovo govorimo nužno se sjećamo misaonih riječi našeg velikog pjesnika rahmetli Mirze Safveta koji na jednom mjestu veli: „Ko za mladosti vatrene i žive svoj razum znanjem ne ukrasi, zapIakaće na grobu starosti kad mu stanu beharati vlasi". Zato iskoristimo dane mladosti, kako bi svojim radom i djelima bili dostojni imena svojih velikih djedova ponosnih Bošnjaka i Hercegovaca, tih uzor muslimana, koji su vjekovima rađali učenjake i filozofe, pjesnike i književnike, junake na bojnom polju i peru. Mi muslimani Jugoslavije uopće a bosansko-hercegovački naročito treba da budemo svjesni položaja u kom se nalazimo. Mi smo islamska straža u Evropi a time je naša uloga odgovornija a zadaci teži. Naime naša je zadaća dvostruka. Prvo očuvati svoje unutarnje duhovno i kulturno jedinstvo te riješiti čitav niz kulturno socijalnih i ekonomskih pitanja i tako opravdati naziv najkulturnijih muslimana a drugo svojim životnim djelima te usmenom i pismenom riječi prikazati islam u svjetlu istine Evropi koja se nakon sloma poratnih socijalnih ideologija nalazi na prekretnici u traženju jednog novog saznanja i životne vrijednosti. I jedan i drugi zadatak mi ćemo ispuniti ako se povratimo islamskom životu i prosvjeti, nauci i borbenosti, brastvu i požrtvovanosti, to će reći ako se povratimo Islamu. Sada nam se javlja nova misao o okupljanju i organizovanju naše omladine naročito danas, kada s jedne strane vidimo da se u svim zapadnim zemljama pa i u našoj državi osnivaju kršćanske zajednice mladih ljudi, a s druge pak kada u posljednje vrijeme jedan dio naše štampe otvara paljbu na islam i muslimane. Radi toga je neophodna potreba da se mi omladinci organiziramo u jedno islamsko udruženje pod zastavom naše El-Hidaje, da budemo dobri muslimani zbijeni u nepokolebive redove i da budemo na braniku islamskih svetinja zagarantovanih našim ustavom i drugim pozitivnim zakonima. Zato su sva ona zlonamjerno pisanja naše štampe u posljednje vrijeme, naročito pisanje jednog inače istaknutog književnika u književni uređivanom časopisu, imala za cilj da oblate mudrost iz Meke, kojoj su se divili najmisaoniji ljudi Zapada kao Gete, Karlajl i mnogi drugi, to je samo zato, da bijeda jedne izmišljene filozofije bude veća a ironija današnjice poptunija. Muslimanska omladina poručuje svim tim simpatizerima islama, da sva takva pisanja ni za dlaku nas neće pokolebati sa islamske linije nego nam samo mogu produbiti našu odanost vjeri u kojoj se rađamo i u kojoj umiremo. Osim toga mi omladinci ne smijemo se nikada stiditi svoje vjere i najveće istine. Onaj koji se stidi istine nije dostojan da nosi časni naziv kulturna čovjeka i muslimana. Baš oni nemuslimani koji se pred nama razmeću slobodarskim duhom, naprednjaštvom i tobožnjim ateizmom, ti su u životu najveći konzervativci, ljubomorni čuvari tradicija, najvatreniji pripadnici svoje vjere. Kada se često puta u Evropi ljudi prikazuju u drugoj boji nego što su ustvari, tada se redovito krije određena tendencija koju mi muslimani nažalost u većini slučajeva ne poznajemo. Zna se tačno da je bivši francuski ministar spoljnih poslova Aristid Briand prije rata u Francuskoj bio najveći pobornik za odvajanje crkve od države i potpuno laiciziranje vjerskog života, ali kada je umirao, zadnje su mu riječi bile: “Zovite mi župnika.” Takvih je primjera bezbroj u laičkoj Evropi. Mi smo svjedoci ostupanja iz najborbenijih linija ljevičarskih učenja i ateizma mnogih ideologa naših dana. Daleko smo od pomisli da ma koga vrijedamo. Šta više kao tolerantni muslimani mi smo spremni da uvijek poštivamo tuđa vjerska uvjerenja, ali u isto doba zaduženi da branimo i svoje svetinje. Kada mi ovo iznosimo, želimo da upozorimo muslimansku omladinu da ne nasjeda kojekakvim ekstremnim učenjima i da se ne zavarava jeftinim komplimentima, nego da u žlvotu bude rukovodena jedino lozinkom: sve za islam, ništa mimo islam, naročito ništa protiv islama. Rekli smo da suvremeni islamski svijet proživljuje najstrašniju krizu u svojoj historiji. Zato današnji muslimani stoje pred teškim zadatcima. I pored čemerne duhovne, kulturne, socijalne političke stvarnosti u islamskim zemljama današnji muslimani ne smiju očajavati i padati u beznade. Historija nas uči da poslije svakog duhovnog i kulturnog sumraka može da sine zora i nastupi moralno socijalna obnova. Sve zavisi od unutarnjeg preobražaja svakog pojedinca. Današnje čovječanstvo ulazi u eru moderne barbarizacije kao nužne posljedice gaženja najvećih moralnih i etičkih principa. U doba kada se ljudstvo nalazi na sudbonosnim historijskim prelomima, muslimani, ako žele da se ne izgube u historijskim potresima, treba da produbljuju moraIno-etičku stranu svoje ličnosti. Samo kroz islamski moral i etiku javiće se duhovni i socijalni preporod čovječanstva, jer jedino nauka koja je prije trinaest stoIjeća od arapskog razbojnika i divljaka izgradila čovjeka u stanju je da kultivira i preobrazi moderne barbare. Neka današnji dan ozari naš materijalizovani život, unese više radosti u naše razočarane duše, a život Hazreti Muhamedov neka bude vječni svjetionik na bespuću ljudskih lutanja! [Skeniran tekst uz pomoć OCR softvera digitalizirao admin]